Dova pri ulasku u vozilo ili uzjahivanju jahalice

Prenosi se da je Alija b. Rebi'a, jedan od starijih tabiina, kazao: „Bio sam prisutan kad je Aliji dovedena životinja da je uzjaše. Pošto stavi nogu u uzengiju, reče: “Bismillah/S Allahovim imenom”, a kada se uspravi i ustabili na njenim leđima, reče: “El-Hamdulillahi/Hvala Allahu”, tj. hvala Mu na velikim blagodatima, što nam je potčinio ove životinje da ih jašemo i da se ne plašimo njihovog zla. On nam je potčinio ove životinje, jer mi to ne bismo bili u stanju. Mi ćemo se, sigurno, Gospodaru svome vratiti! Nakon hvale Allahu koja je ograničena na pohvali onoga čime nas je darovao, kazao je : El-Hamdulillahi/Hvala Allahu, tri puta. Ponavljanje ove hvale ukazuje na veličinu Allaha i na to da rob ne veliča Allaha onoliko koliko bi trebao, te da mu je naređena pokornost onoliko koliko je u mogućnosti. Zatim je tri puta kazao: “Allahu ekber/Allah je najveći”, i (jedanput: “Hvaljen neka si, i slavljen, ja sam sebi nasilje učinio, jer nisam pravo prema Tebi u potpunosti izvršio i nisam Ti se dovoljno na blagodatima zahvalio, pa mi oprosti, i nemoj me zbog toga kažnjavati, jer samo Ti praštaš grijehe. Ovim se priznaju propusti i pored toga što nam je Allah dao velike blagodati.”) A onda se nasmijao. “Zašto si se nasmijao, Vladaru pravovjernih?” - upita Ibn Rebiah. U dorađenoj i ispravljenoj verziji Šemaila navodi se: “Rekao sam: ‘Šta te je nasmijalo, vođo vjernika?’” Nakon što nije razumio ono zbog čega se nasmijao, pitao je o čemu se radi, ali je prvo dozvao vođu, pa ga onda pitao, jer to je edeb prilikom govora. a on reče: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je uradio ovo što sam ja uradio, popeo se na životinju i proučio ovaj zikr, a onda se nasmijao. Upitao sam ga: 'Zašto si se nasmijao, Allahov Poslaniče?', a on je odgovorio: 'Tvoj Gospodar se divi Svome Svome robu...’” Kada se Alija toga sjetio nasmijao se.

Pročitaj na HadeethEnc.com

Ibn Omer, radijallahu 'anhuma, pojašnjava u ovom hadisu da bi Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kada bi želio krenuti na putovanje i popeo se na jahalicu, govorio tri puta „Allahu ekber“, a zatim bi proučio ovu veličanstvenu dovu koja sadrži veoma važna i sadržajna značenja od kojih je: negiranje da Allah Uzviženi ima bilo kakvu potrebu ili mahanu, osjećaj i svijest o Allahovim blagodatima koje daje robovima, negiranje da bilo ko mimo Allaha ima apsolutnu snagu i moć, potvrđivanje povratka Allahu Uzvišenom, molba Allahu da podari dobro i da nas učini bogobojaznim, da nas usmjeri ka djelu koje On voli i koje će biti primljeno kod Njega, oslanjanje i pouzdanje u Allaha Uzvišenog i prepuštanje svakog slučaja i stanja Njemu, molba Allahu da nas sačuva, kao i naše porodice, da otkloni poteškoće putovanja i da nam pruži zaštitu od svakog zla i štete koji se mogu pojaviti tom prilikom, kao npr. da sačuva putnika od toga da se vrati kući i da vidi u svojoj porodici, imetku ili djeci nešto što će ga uznemiriti. Ibn Omer, radijallahu 'anhu, spominje i drugu verziju u kojoj se navodi da bi Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, prilikom povratka učio ovu dovu, dodavši još riječi: „Ajibune (Mi se vraćamo), taibun (kajaći se od grijeha), abidune (obožavajući Allaha) li Rabbina hamidun (bivaju zahvalni našem Gospodaru).“ Navodi se i da bi, kada se penje na neko mjesto, izgovarao tekbir Allahu ekber, tako da bi sebe smatrao sićušnim u poređenju sa veličinom Allaha Uzvišenog. Zatim bi govorio: „Nema Boga sem Allaha Koji nema sudruga“, potvrđujući tako da je samo On Bog Koji zaslužuje da bude obožavan, da On jedini stvara i održava i da On jedini ima lijepa imena i savršena svojstva, te da je On, Uzvišeni, pomagač Svojih dobrih robova i Svoje vojske.

Pročitaj na HadeethEnc.com