Qabasوَقَالَ ٱلَّذِينَ أَشۡرَكُواْ لَوۡ شَآءَ ٱللَّهُ مَا عَبَدۡنَا مِن دُونِهِۦ مِن شَيۡءٖ نَّحۡنُ وَلَآ ءَابَآؤُنَا وَلَا حَرَّمۡنَا مِن دُونِهِۦ مِن شَيۡءٖۚ كَذَٰلِكَ فَعَلَ ٱلَّذِينَ مِن قَبۡلِهِمۡۚ فَهَلۡ عَلَى ٱلرُّسُلِ إِلَّا ٱلۡبَلَٰغُ ٱلۡمُبِينُ ٣٥
Waqālal-ladhīna ashrakū law shā'allāhu mā 'abadnā min dūnihī min shay'in nahnu walā ābā'unā walā harramnā min dūnihī min shay'in kadhālika fa'alal-ladhīna min qablihim fahal 'alar-rusuli illal-balāghul-mubīn
Oni koji Njemu druge smatraju ravnim govore: "Da je Allah htio, ne bismo se ni mi ni preci naši, pored Allaha, nikome klanjali i ne bismo, bez Njegove volje, ništa zabranjenim smatrali." Tako su isto i onī prije njih postupali. A zar su poslanici bili dužni što drugo već da jasno obznane?
Tefsir
Oni koji Allahu druge smatraju ravnim govore: “Da je Allah htio, ne bismo se ni mi ni preci naši, pored Allaha, nikom klanjali, nego bismo jedino Njega obožavali. Također, da je htio, ne bismo ništa zabranjenim smatrali.” Isto to ništavno opravdanje iznosili su i oni prije njih. A zar su poslanici bili dužni što drugo već jasno obznaniti? Jedino to je njihova dužnost. Allah je onima koji ne vjeruju dao slobodno volju i mogućnost izbora, te im je poslao poslanike da ih pozivaju u vjeru, i zbog toga oni, nevjernici, nemaju pravo da se pravdaju kaderom, Božijim određenjem.