Qabasوَإِذَا مَسَّ ٱلۡإِنسَٰنَ ٱلضُّرُّ دَعَانَا لِجَنۢبِهِۦٓ أَوۡ قَاعِدًا أَوۡ قَآئِمٗا فَلَمَّا كَشَفۡنَا عَنۡهُ ضُرَّهُۥ مَرَّ كَأَن لَّمۡ يَدۡعُنَآ إِلَىٰ ضُرّٖ مَّسَّهُۥۚ كَذَٰلِكَ زُيِّنَ لِلۡمُسۡرِفِينَ مَا كَانُواْ يَعۡمَلُونَ ١٢
Wa idhā massal-insānad-durru da'ānā lijambihī aw qā'idan aw qā'iman falammā kashafnā 'anhu durrahū marra ka al lam yad'unā ilā durrim massahū kadhālika zuyyina lil-musrifīna mā kānū ya'malūn
Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade.
Tefsir
Kada čovjeka koji sebi nanosi zlo zadesi bolest ili loše stanje, on Nas doziva, ponizno i skrušeno, ležeći na boku, sjedeći ili stojeći, te se nada otklanjanju zla koje ga je zadesilo. Međutim, kada mu se odazovemo i otklonimo zlo i nedaću koji su ga pogodili, on nastavi da se ponaša kao i ranije, kao da Nas nije ni molio da tu nedaću od njega otklonimo. Kao što je takvoj osobi lijepim prikazano da ustraje u zabludi, isto tako je uljepšano nevjerovanje i griješenje onima koji granice prelaze u nevjerovanju i grijehu i ustrajavaju na tom putu, ne ostavljajući ga.